Ako se naš narod oko nečeg junački trudi onda je to održavanje privida savršenstva i idile. Brak, djeca, posao... sve je divno i krasno. Med i mlijeko. Često o tome razmišljam. Jasno mi je da ne vole svi pričati o svojim problemima. Jasno mi je da ne vole svi niti slušati o tuđim nedaćama. Ali većina voli. Pa se onda naslađuju i prosipaju zlobu iza leđa osobe koja im se izjadala nakon što odglume istinsku zabrinutost i suosjećanje. Ali nije o tome riječ. Meni nikad nije bilo jasno kakvu utjehu pronalaze takvi ljudi u samoobmanjivanju. Hoće li problem nestati ako uvjerite svoju okolinu da je sve divno i krasno? Pokušavate li obmanuti sami sebe? Ili želite izbjeći naslađivanje i tračanje? Jer znate da će ga biti jer ste po svoj prilici i vi jedni od onih koji jedva čekaju da čuju da je susjedu krepala krava pa im je onda nekako lakše.
Uzmimo za primjer jednu blogericu . Odmah da naglasim da se ne radi o blogtočkahaeru. Ne znaš što je tu bajnije. Djeca ili brak ili karijera. Pa se tako žena neprestano hvali svojim divnim brakom, a nedavno je istjerala muža iz stana jer ju je varao.
Moja deviza uvijek je bila „živi i pusti druge da žive“. A također i „moj blog, moja prčija.“ Neka piše žena što god hoće, tu ništa nije sporno (to je za one koji su skroz pogrešno shvatili ovaj post, a bit će ih, vjerujte mi). Mene samo zanima donosi li doista njoj nekakvu utjehu stvaranje tog privida idile i ako donosi KAKO ZA BLOGA MILOGA?!
Meni osobno bilo je lakše pisati otvoreno o svojim životnim nedaćama i tragedijama (a na žalost bilo je i pravih tragedija). Bilo je to davno, davno... u ona divna vremena prije blogerskih klanja i netrpeljivosti i prepucavanja oko pizdarija. Pisanje o problemima donosilo mi je utjehu jer sam imala odličnu interakciju s ostalim blogerima kako u virtuali tako i u reali.I nisam tražila da me bezrezervno podržavaju. Uvijek sam bila otvorena i za konstruktivnu kritiku. Ali takva sam ja. Otvoreno pričam o svojim sranjima i zbog toga me mnogi smatraju blago rečeno čudnom. A mene pak čudi zašto NE biti otvoren i iskren? Čega se sramite? Pa što je život nego bitka za bitkom, iskušenje za iskušenjem. I sve ono što te ne ubije doista te ojača, ponešto ostavi ožiljke, ali na te ožiljke gledam s ponosom. Neke bitke dobiješ, neke izgubiš, ali bitan je trud.
A jesam ga sad zakomplicirala..... ali nadam se da ste skužili poantu. I stoga vas molim da mi netko odgovori: čemu stvarati privid idile? Hoće li doista sve biti bajkovito ako napišemo da živimo bajku? I kakve koristi ćemo mi imati od toga da drugi misle da nam je krasno, a mi i dalje živimo usrano?